izvoditeljska praksa, u glazbi, područje istraživanja i prakse koje obuhvaća sve elemente i aspekte pretvorbe glazbe zabilježene znakom u živi zvuk. Pritom se podrazumijeva težnja da se ostvarenjem glazbenog zvučanja na temelju notnoga predloška postigne zvučna slika što vjernija pretpostavljenim skladateljskim namjerama. U umjetničkoj glazbi izvoditeljska praksa odnosi se ponajprije na praktičko i njemu odgovarajuće istraživačko područje tzv. starije europske umjetničke glazbe iz razdoblja prije 1820., jer se od tada tradicija izvođenja i instrumentarij nisu znatnije mijenjali sve do pojave elektroničke glazbe pol. XX. st. Problemima izvođenja bave se, ugl. unutar tzv. povijesne muzikologije, istraživanja različitih tipova notacija (npr. neume, modalna i menzuralna notacija, tabulature itd.) u odnosu na visinu i trajanje tona, dinamiku, tempo, ritam i fraziranje, te izvornog instrumentarija i načina sviranja na glazbalima pojedinih stilskih razdoblja, s čime je usko povezana problematika obnove starih glazbala i izgradnje njihovih suvremenih replika. Nadalje, istraživanja izvoditeljske prakse bave se odnosima ljudskoga glasa (pojedinačno te u vokalnim i vokalno-instrumentalnim ansamblima), sustavima ugodbe glazbala, sastavima vokalnih i instrumentalnih izvoditeljskih skupina i sl. Spoznaje o izvoditeljskoj praksi nalazimo u samim notnim tekstovima, teorijsko-glazbenim traktatima, analizama, kritikama, osobnim iskazima skladatelja i izvoditelja te u XX. st. u proučavanju povijesti tonskih zapisa (ploče, vrpce, kompaktne ploče itd.). Danas se, općenito, smatra da nije ni moguće ni poželjno potpuno rekonstruirati uvjete i izvorno zvučanje (tj. zvuk i interpretaciju) stare glazbe, te da mjesto tzv. autentičnoj izvedbi valja težiti tzv. povijesno informiranoj izvedbi prilagođenoj suvremenim psihologijsko-primateljskim i tehničkim zahtjevima.
